Historija, Istorija i Povijest Bosne i Bošnjaka
Kada govorimo o kasnijem vremenu najstariji značajniji stanovnici naših krajeva bili su Iliri.Kad se srušilo Rimsko Carstvo Balkan su preplavile razne seobe, invazije stranih plemena i na ovome području dolazilo je do mješanja starosjedioca i tih novih plemena. Iliri su heterogena skupina naroda a činili su ih Dalmati, Autarijati, Desidijati, Mezeji, Japodi, Daorsi itd. na ovom našem području koji su se kasnije mješali sa Teutoncima, Keltima, Hunima, Slavenima i ostalim plemenima.Negdje u 7. stoljeću se dešavaju seobe Slavena, dolazi do seoba tih plemena koji se miješaju sa ovdašnjim starosjediocima i koji donose svoj jezik i kulturu koji nas čine Slavenima.U historografiji naših susjeda i komšija taj period je jako mutan i nedokaziv pa nailazimo na mnogo mitova. Kod njih se te teorije temelje na toponimima, mitovima i izmišljotinama ili iluzijama iz 19. stoljeća. Šovinisti se još dan danas trude da objasne seobe nekakvih naroda, ali im ne ide.Kod naših susjeda se govori o nekakvom porijeklu Hrvata mitovi vode i do Irana, a za naše komšije ću vam navesti jedan primjer dokle je ta mitomanija daleko otišla.Jako uvažen i poznat istoričar iz Srbije Deretić kaže: "da je 832. godine Španijom vladao kralj Radomir, Srbin. Do te informacije je navaodno došao istražujuci porijeklo Fidela Kastra, za Deretića Kristofer Kolumbo je bio Srbin.Deretić kaze da su Španijom rukovodili Srbi, a da sam Kastro ima srpsko poreklo. Aleksandar Veliki je zapravo srpski vojskovođa Aleksandar Karanović. Deretić govori o Srbima kao najstarijem narodu na svijetu i srpskom jeziku kao prajeziku svih drugih, o tome kako su uveli demokratiju u staru Grčku, on kaže da je Japan bio srpski zbog planine Fudži Jama. On je to zasnovao na tvrdnji da je jama srpska reč. Od te njegove vjerovatno dolazi ona Srbija do Tokija itd." Sve same izmišljotine koje se ne temelje na relevantnim činjenicama.To mutno razdoblje doseljavanja slavena i nekoliko stoljeća kasnije mnogi srpski i hrvatski nacionalisti i istoričari iskorištavaju za svoje mitove.
Oni pokušavaju da negiraju i prisvajaju sve što se tiče prošlosti Bosne kroz istoriju. Svađaju se oko toga čija je Bosna a nigdje ne postoje dokazi o naseljenju Hrvatskog odnosno Srpskog plemena na bosanske planine centralne Bosne, dokazi o hrvatskom ili srpskom imenu koje je bilo barem dominantno u starim spisima,arheološka nalazišta Hrvata odnosno Srba također,i najvažnije ne moze se objasniti proces odrođavanja od hrvatskog odnosno srpskog imena u Bošnajčko.
Oko porijekla naroda sa ovih područja postoje ozbiljne studije u antroploškoj genetici rađene u Oxfordu itd.Porijeklo osoba po muškoj liniji uočava se analizom Y-hromosomske DNK i po ženskoj mitohondrijskoj DNK. Haplogrupa I ili ilirsko-dinarska je najstarija u Europi, stara je oko 25000 godina. I2 - M423 je najzastupljenija kod naroda zapadnog balkana i to upravo u Bosni, npr. kod stanovnika zapadne Hercegovine do 71% što znači da su se oni najmanje mješali sa dolazećim Teutoncima, Keltima, Hunima, Slavenima i ostalima. Prosjek zastupljenosti I haplogrupe u ostatku Bosne i Hercegovine je 55%, u Srbiji 33%, u Hrvatskoj 38% itd.Antropološka genetika je ekzaktna nauka, ona ne laže. Činjenice iz takve nauke je dobro koristi zbog nekih koji govore o nekakvim seobama kompletnog naroda sa istoka, koji govore o svojoj genetskoj čistoći i kako su ostali nastali od njih. Takve činjenice ruše mitove. Najdominantniji gen ovih područja najzastupljeniji je u Bosni i Hercegovini, mnoge studije su dokazale da svi okolo imaju manje zastupljenu I haplogrupu.Eh sad to nekim okolo stvara probleme pa neki svojataju i nazivaju po sebi I haplogrupu, drugi rade nove studije u odabranim područjima i to malo sjevernije i kad nađu dobru zastupljenost J2 M-172 haplogrupe onda je smještaju u Ilire ili Kelte umjesto tamo gdje pripada u područje Anatolije i istočno od toga.A vole prebacivati Bošnjacima kako su oni nastali od njih, nekom logikom ne idu im istraživanja u prilog, jedino ako smijemo tako da kažemo da su se oni nakon toga "uprljali" ali to nije tako. Mislim na one oko Bosne.
Pa bi nešto oko prošlosti Bosne. Bosanski banovi su prvi vladari Bosne koji su upravljali Bosnom kao saveznici ugarskog kralja, prvi poznati ban Bosne je bio ban Borić porijeklom iz Slavonije, vladao je od 1154. - 1163., borio se protiv Bizanta a Manuel Komnen bizantski car vlada Bosnom negdje od 1163. - 1180. (njegova titula iz 1155. „Manuel in Christo Deo fidelis rex Porphyrogenitus, Romanorum imperator, piisimus,semper Sebastus, Augustus…Dalmaticus, Ungaricus, Bosthnicus, Servicus, Zecchicus…”), dakle i "Bosthnicus".drugi i najvažniji bosanski ban je bio Kulin, vladao je Bosnom od 1180 - 1204 i za njega je vezana ona poznata povelja koja je napisana 29. augusta 1189. i koja je najstariji bosanski državni dokument i koja je jedan od najstarijih državni dokumenata kod svih južnoslavenskih naroda i država.Pisana je bosančicom na starobosanskom jeziku.Nakon Kulina bana, njegov sin Stjepan Kulinić vlada Bosnom od 1204. - 1232.Nakon njega na vlast dolazi ban Matej Ninoslav porijeklom iz Splita koji je vladao 1232 - 1253 i važno je za napomenuti da je vladao za vrijeme križarskih pohoda na Bosnu.Poslije Ninoslava na vlast dolazi Prijezda prvi koji je vladao od 1254. -1287., poslije Prijezde prvog na vlast dolazi Prijezda drugi koji je vladao od 1287. - 1290.Slijedeći ban Bosne je Stjepan prvi Kotromanić i vladao je do 1299. i koji je oženio Jelisavetu kćerku srpskog kralja Dragutina.Do 1299. - 1304. na vlast u Bosni dolazi Mladen prvi Šubić kojeg ubijaju paterani, poslije njega na vlast dolazi Mladen drugi Šubić 1304. - 1320. koji bio ban i Dalmacije i Hrvatske.Nakon njega na vlast u Bosni dolazi Stjepan drugi Kotromanić, sin Stjepana prvog i vlada do 1353., a oženio je bugarsku princezu Elizabetu Pjast i ratovao je protiv srpskog cara Dušana.Nakon Stjepana drugog na vlast u Bosni kao ban dolazi Tvrtko prvi Kotromanić koji će se kasnije okruniti u Milama za prvog bosanskog kralja.Primjetili ste često ponavljanje imena Stjepan kod bosanskih banova a kasnije ćemo navesti i kraljeve pa bi da objasnim od kud to Stjepan.Kraljevsko ime Stjepan ili Stefan (porijeklo imena kod naših kraljeva) Sveti Stjepan Mađarski ili Sveti Stjepan Veliki (mađ. Szent István) oko 975.— 15. august 1038. je prvi kralj Mađarske 1001. — 1038. Pripadao je dinastiji Arpadovića. Od pape je dobio krunu, koja je dobila mitski značaj među Mađarima, tako da se otada mađarske zemlje zovu "zemlje krune Svetog Stjepana", dakle radi se o preuzimanju tog imena naših banova i kraljeva od Mađara.
Bosanski kraljevi, prvi bosnaski kralj je bio Stjepan Tvrtko prvi Kotromanić, krunjen 1377.Krunisanje Tvrtka prvog izvršeno je u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni. Tu su krunjeni i neki kasniji kraljevi. To je bilo saborno mjesto bosanske vlastele kao što piše u ovoj povelji iz 1354. od Jelene Kotromanić: “…kada pride gospoja bana mati s Ugra i s svojim sinom, s knezom s Vlkom, i kada bi stanak na Milah vse zemlje Bosne i Dolnjih kraji i Zagorja i Hlmske zemlje - prisegla je gospoja, bana mati, i njen sin, gospodin ban Tvrtko dumanadesete dobrih Bosnjane knezu Vlatku Vlkoslavicu,…” Osim krunidbe, u crkvi u Milama se vršilo i pokapanje bosanskih banova i kraljeva. Pored prvog bosanskog kralja Tvtka prvog tu je pokopan i njegov stric ban Stjepan drugi Kotromanic, knez Vladislav, brat Stjepanov, a otac kralja Tvrtka prvog, Vladislavova žena Jelena, unuka hrvatskoga bana Pavla prvog Šubica itd. Njegova vladavina je označila vrhunac srednjevjekovne bosanske države, Bosna se tada ekonomski razvijala pa se i teritorijalno širila, Tvrtko je osvojio Dalmaciju, dijelove Hrvatske i dijelove Srbije.Njegova kasnija titula : kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju i Tvrtkovo krunjenje i proglašenje kraljem u sintagmi "kralj Srbljem" odnosilo se na teritorij koji je priključio Bosni između 1373. i 1377. godine. Treba napomenuti da srpski nacionalisti i mnogi to "kralj Srbljem" da bi označili sve ostale kao Srbe što je čista konstrukcija i treba dodati da je Tvrtko prvi imao pretenzije na Srbiju jer njegova baka Jelisaveta je bila srodnik srpskih kraljeva i treba dodati da i srpski historičar Ćirković doslovno konstatuje sljedece:“…ni u jednom od srpskih rodoslova nema nikakvog spomena vladara iz kraljevske porodice Kotromanić”Nakon smrti cara Dusana 1355. godine na vlast u Srbiji dolazi Uroš Nejaki, nakon njega Srbije više nema. Postoje mnoge male kneževine, neke od njih je Tvrtko prvi zauzeo i tad se prozvao "kralj Srbljem", daljnim širenjem Bosne Tvrko 1390. u titulu unosi i titulu kralj Hrvata.U jednoj povelji od 01.08.1390, izdanoj u Splitu, Tvrtko je tada nosio naslov: "Stjepan Tvrtko, Bozjom milosti kralj Raske, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja." U drugoj ranijoj povelji iz 1366. Tvrtko Kotromanić kaže : “Va ime oca i sina i Svetoga duha, amin. Az rab bozji i svetoga Grgure, a zovom gospodin ban Tvrtko, po milosti bozjoj gospodin mnogim ZEMLJAM BOSANSKIM, GOSPODIN BOSANSKI, I SRBSKI, I SOLSKI I PODRINSKI, I MNOGIM STRANAM BOSANSKIM.”Ono što je bitno je to kako Tvrtko označava u svojim poveljama svjedoke ili narod: “A tomu svidoci dobri Bosnjane :vojvoda Vlkac, zupan Crnul, knez Bogad, tepcic Belhan, knez Branko Prinic, knez Sladoje,….” Dakle Bošnjane.O naslijednicima Tvrtka prvog bi ukratko da ne dužimo, uglavnom da se zna redoslijed vladanja.Nakon Tvrtkove smrti 1391. na vlast u Bosni dolazi Stjepan Dabiša i vlada kao kralj neke četiri i po godine.Dabišu naslijeđuje njegova žena Jelena Gruba i kao kraljica vlada tri godine dugo.Kad je Jelena Gruba smjenjena za kralja se postavlja Stjepan Ostoja koji vlada u dva navrata Bosnom i to od 1398. - 1404. i onda ga u vladavini prekida Tvrtko drugi sa kojim se borio za vlast i u drugom dijelu od 1409. - 1418.U periodu od 1418. i slijedeće tri godine Bosnom vlada Stjepan Ostojić, sin Ostoje.Kao što je napomenjeno kod Stjepana Ostoje, Tvrtko drugi ga prekida u vladanju i vlada u periodu od 1404. do 1409. nakon čega nestaje. Zatim ponovo se vraća na vlast 1421. i vlada Bosnom do 1433. a onda u tom drugom vladanju ga prekida Radivoj Ostojić neke dvije godine dugo. Treći put kao bosanski kralj Tvrtko drugi vlada od 1435. do 1443. godine.Nakon smrti Tvrtka drugog u periodu od 1443. do 1461. godine Bosnom vlada Stjepan Tomaš.Stjepan Tomašević je posljednji kralj Bosne kojeg Osmanlije daju pogubiti 25. maja 1463. Kasnije su Osmanlije imenovale neke kraljeve Bosne i isto tako Ugari bana na granici sa tadašnjom Ugarskom ali Bosna kao kraljevina niti banovina više nije postojala.U srednjem vijeku Bosnu su nastojali pokoriti kako oni sa lijeva, tako i oni sa desna, u periodu banovine na nju su jako utjecali Ugarska i Bizant, kako na odnose unutar banovine tako i na česte ratove u i oko Bosne. Od krunisanja kralja Tvrtka pa sve do pada pod Osmanlije, Bosna je bila kraljevina, nezavisna i trn u oko mnogih oko nje.
U to doba banovine i kraljevine Bosna je bila feudalna zemlja koja je imala svoju vlastelu kao i nekad međusobne nerazmerice između istih ali koja se širila i razvijala i koja je svoj vrhunac razvoja doživjela za vrijeme Tvrtka prvog.To teritorijalno širenje, vojni i ekonomski rast je pratila i kultura. Tu treba napomenuti stećke koji su bili rasprostranjeni na području ondašnje srednjevjekovne Bosne, razne epitafe i ornamente na njima. Treba napomenuti bosančicu kao pismo, bosnaski jezik. Uz to arhitekturu srednjevjekovne Bosne, brojne utvrde i gradove.Onda Crkva Bosanska kao autohtona crkva itd. U nastavku ćemo nešto više o tome.
Ćirilica kao pismo je nastala u 9. stoljeću na dvoru bugarskog cara Simeuna velikog, iz te prve verzije ćirilice su se razvile mnoge druge verzije. Jedna je upravo bosančica kao pismo, uglavnom radi se o pismu koje se koristilo na području srednjevjekovne Bosne, kao i gotovo sve ostalo to bosansko pismo neki drugi prisvajaju.Bitno je za napomenuti da je jedan od važnijih dokumenata i jedan od najstarijih južnoslavenskih tekstova pisan upravo na bosančici, to je povelja Kulina bana. Pored toga još stariji klesani natpis je Humska ploča za koju se predpostavlja da datira iz 10. stoljeća.Bosančica se u upotrebi najduže zadržala do skorijeg perioda, znači do drugog svjetskog rata i upravo među bošnjačkim porodicama, naime među nekim porodicama bosanskih muslimana ta bosančica se učila po kućama, prenosila se sa koljena na koljeno i na taj način čuvala dok su neke druge konfesije ranije odustale od bosančice kao pisma i preuzeli nešto sasvim novo.Za bosančicu Karadžić zapisao je: "Rukopis Bosanske bukvice, tako je različan od našega, da ga niko ne bi mogao pročitati dok ne bi najprije učio i namučio se".
Stećci su nadgrobno kamenje koje se može pronaći na području srednjevjekovne Bosne, oni su obično ukrašeni raznim ornamentima, u rijetkim slučajevima i epitafima. Prema nekim popisima, u Bosni se nalazi oko 60000 stećaka, u Srbiji nekih 2500, u Hrvatskoj nekih 5000 i u Crnoj Gori nekih 4000. Dakle na prostoru ove Bosne i Hercegovine ih ima najviše a svi potječu sa područja srednjevjekovne Bosne ali su mjenjanjem granica sad u nekim drugim državama koje naravno i to prisvajaju kao svoje i kao dio kulture svoga naroda.Navesti ću neka izgubljena imena starih Bošnjana pisana u tim epitafima: "Nenac, Milac, Klut, Prehten, Gorčin, Hlapac, Krac, Ozrko, Ljubljen, Sermorad, Mišljen, Asta, Korja, Grubača, Badača..."
Crkva Bosanska kao i njeni vjernici bosanski krstjani su bili autohtoni na ovom području i ona je imala utjecaja u javnom i političkom životu srednjevjekovne Bosne To je još jedna posebnost Bosne koju drugi pokušavaju relativizirati, umanjivati i označiti kao nekog malog i nebitnog faktora.Da je tako mali i nebitni faktor bosanske istorije ne bi dolazilo do npr. križarskog rata tada Ugarske protiv banovine Bosne od 1235. – 1241. godine.Ne bi bilo pisma iz 1199. godine Vukana Nemanjića, najstarijeg Nemanjinog sina, papi Inocentu trećem i najstariji zabilježeni poziv na genocidno istrebljenje Bošnjana:"Napokon nećemo tajiti Vašem očinstvu, da jeres, ne mala, u zemlji kralja Ugarske, to jest Bosni, preuzima maha toliko, da je pod pritiskom događaja sam ban Kulin sa svojom ženom i sa svojom sestrom, koja je udovica pokojnog Miroslava, humskog kneza, i sa više srodnika zaveden; više od deset hiljada hrišćana naveo na istu jeres. Radi toga kralj Ugarske, ogorčen, nagnao ih je da dođu pred Vas, da budu ispitani od Vas, a oni su se, pak, povratili sa krivotvorenim pismima, govoreći da im je s Vaše strane dozvoljeno učenje. Stoga molimo da savjetujete kralja Ugarske DA IH IZ SVOGA KRALJEVSTVA ISTRIJEBI KAO KUKOLJ IZ PŠENICE." Navest ću još nekoliko primjera: "1334 papa Ivan XXII piše kako mu je stalo da vuci vise ne razdiru ovce u stadu Gospodnjem i želi iskorijeniti heretičku zloću te nalaze provincialu dominikanaca u Ugarskoj, da posalje svu svoju braću protiv svih onih Transilvanaca, Bošnjana i Slavena koji su heretici", Papa,”svoje podanike manihejce (Bošnjane) nije imao pouzdanja jer su više voljeli Turke nego kršćane, a činili su gotovo većinu stanovništva u zemlji.” (quasi maior pars regni est ipsorum, videlicet plures sunt manichei).Ili pismo Pape Ivana XII 1319.godine hrvatskom gospodaru Mladinu Šubiću ”Često smo, naime, s velikom žalošću slušali, i to iz vjerodostojnih izvora da je zemlja BOŠNJANA domovina heretika, da su ondje napuštene crkve, svećenstvo je iskorijenjeno, gaze se kršćanske svetinje, krst se uopšte ne poštuje, štoviše, nema ni sakramenta krštenja.", U 16. poglavlju svog djela "Cosmographia" papa Pio II (papa od 1458. do 1464.) piše: "U Bosni su veoma jaki heretici, koji se zovu manihejci, veoma zao rod ljudi, koji uče, da postoje dva počela bića, jedno zlih, a drugo dobrih. Ne priznaju prvenstvo rimske crkve, NITI UČE, DA JE KRIST JEDNAK I ISTOBITAN S OCEM." i na kraju: "ne može zbog maniheja kojih je još uvijek većina u Bosni i koji više vole Osmanlije nego kršćane..". Izjavu koju je bosanski kralj dao Barbuciniu je doslovce ponovio 3 godine kasnije 1459. u svom pismu papi Piu II, dakle VEĆINA u tom periodu. Neki bosanski vladari iz straha od križarskih ratova su prelazili na katoličanstvo. Sa druge strane o rasprostranjenosti katoličke crkve historičarka Nada klaić govori o Bosni kao heretičkoj zemlji:"U to doba, znači kraj 13. vijeka Bosna i jeste prava heretička zemlja, u njoj nema organizovane katoličke crkve, a nema ni katoličkih redovnika, samo su bosanski vladari toliko mudri da o tome šute.",i srpski historičar Mihajlo Dinić u "Jugoslavenskom istorijskom časopisu", zapisao je sljedeće o Bosni u doba kralja Tvrtka:"Ne treba gubiti iz vida, da u pravoj Bosni - Hum i delovi Raške se izuzimaju - NIJE BILO u Tvrtkovo doba PRAVOSLAVNIH. Za nas je ovo pitanje DEFINITIVNO rešeno."
Neki od pomena Bošnjana ili sad Bošnjaka tog vremena: Pismo Dubrovčana upuceno kotorskom kancelaru 21.5.1376. Bošnjaci se spominju kao posebna nacija:"Et cando questa lor mercantandia fra credenca a Bosignani et a Sclaui et a altri homini de diverse nacion."Naime, radi se o sporu gdje Kotor ometa "trgovce porijeklom Bošnjake, Sclavene i ljude ostalih nacija da slobodno trguju.", 1166. godine Bosanci se u bizantskoj carskoj tituli javljaju poslije Ugara a prije Srba, Hrvata i Bugara., 1167. Carigradski patrijarh Mihajlo Antrijalski : “ I Hrvat i Bosanac neka budu upisani u tablice Romeja.”,Stjepan Kotromanić, 15. avgust 1332 AKO BOSHNJANIN BUDE DUZAN I POBJEGNE - DA MU NIJE VJERE NI RUKE OD GOSPODINA BANA 1405. Tvrtko II : “U ovu nepravedni rat, Uchinih s gospodinom Hercegom i po svijetu s vlasteli Bosanscimi i vishe togaj, da je vidomo vsakome: Kto godi je Bošnjanin ali Kraljstva Bosanskoga prije rata bil dlzhan komu godi Dubrovcaninu, volja na viri mu uzeto na gospockoj, a moze Dubrovcanin tozi istinom pokazati - da se ima Dubrovcaninu vratiti i platiti.”,1461. Stjepan Tomašević : "Jere, ako Boshnjani budu vidjeli da u ovoj rati neche biti sami i da che im mnogi ini pomiochi - hrabrije che u rat iti i vojevati, a tagdi i turachka vojska neche bez straha u moje vladanje naprasno ulisti. Prilazi u moju zemlju su veoma teshki, a tvrde na mnogim mjestima nedobitne, tere ne dopushtaju da se prodre u moje kraljevstvo."1482. Petar Ohmučević : "Petar, istije Ohmuchevicha, po starini Boshnjanin". itd.
Pad Bosne pod Osmanlije počinje 1463. godine kada sultan Mehmed drugi napada Bosnu. Bosanski kralj Stjepan Tomašević se iz Bobovca najprije sklonuo u Jajce a zatim u Ključ, Mehmet paša Anđelković u pregovorima je obećao da će se kralju poštediti život što mu je poslijednji bosanski kralj povjerovao ali sultanu Mehmedu drugom to obećanje nije značilo ništa pa je dao ubiti kralja Stjepana Tomaševića.Osmanlije su osvajači i okupatori Bosne, Osmansko carstvo je živjelo od ratovanja, pljačkanja i ubiranja danka. Osvajanje prostora današnje Bosne i Hercegovine od strane Osmanlija je trajalo dugo, zadnji bosanskohercegovački grad kojeg su Osmanlije zauzele je Bihać kojeg su preoteli od Habsburgovaca, zapravo tvrđavu 1592. godine.Bosanska vojska se više puta ranije sukobljavala sa Osmanlijama, jedna takva bitka se dogodila 1388.godine kada su Osmanlije provalile na prostor Bosne kod Bileće, bosanska vojska pod vodstvom Vlatka Vukovića je pobijedila Osmanlije.Dobar dio katoličkog stanovništva pred Osmanlijama napušta Bosnu (kraj XVII vijeka. Borelli-vukasovicev grbovnik : "Poslije nesretnog sloma bosanskog kraljevstva mnogi Bošnjani spasili su se bijegom u Dalmaciju, na njezina ostrva, Dubrovnik, Napulj, Apuliju, Istru i Vatikan."), sa druge strane Osmanlije na neka opustošena područja sa sobom pravoslavne Vlahe sa područja Raške ili istočnog Huma, ne samo na područje Bosne nego prema zapadu u Dalmaciju i Hrvatsku pa godine 1551. general Ivan Lenković je javio kralju Ferdinandu da su Turci izveli iz unutrašnjosti Turske više tisuća Morlaka ili Vlaha.
Stanovništvo srednjevjekovne Bosne činili su Bošnjani i neka Vlaška plemena ili Vlaški neformirani narodi (u pismu Dubrovačke općine carinicima u Bosni 1376. godine jasno se razlikuju slavenski Bošnjani od romanskih starosjedilaca tj. Vlaha: “...portar lo vostro plumbo da quelli Vlachi et Bosgnani”). Nakon pada Bosne pod Osmanlije proces islamizacije Bošnjana i potomaka njihove vlastele trajao je kroz više naraštaja, tijek islamizacije se vidi kroz osmanlijske deftere i kroz neke kasnije popise i procjene bazirane na religijskoj pripadnosti, pored nekih procjena o popisu između 1520. - 1530. godine postoje i podatci apostolskog vizitatora Petera Masarechia, uputio je sastavljen izvjestaj 1624. godine a ti podaci su glasili da je tada u Bosni bilo 150 000 katolika, otprilike 75 000 pravoslavaca i 450 000 muslimana, treba napomenuti da je Bosanski pašaluk znatno smanjen u periodu između 1624. i 1829. godine što je zbog migracija i drugih faktora došlo do promjene stanovništva, zatim 1829. The Penny Cyclopeadia of the Society for the Diffusion of Useful Knowledge govori o 49% muslimana, 27% katolika i 23% pravoslavnih. Drugi zvanični popis otomanskog carstva 1871. govori o 49% muslimana, 37% pravoslavnih i 13% katolika.Kako neki drugi pominju Bošnjake nakon pada Bosne pod Osmanlije:Dubrovčanin Kotruljić 1475. godine piše sljedeće: “…osobito u mojoj domovini, koja je sigurno nešto preuzela od vjeroispovijedanja Bošnjaka,..”Svećenik Đuro Sremac (1480. – 1548.) navodi sljedeće narode kao stanovnike Budima: Mađare, Ismaelićane ( Turci), Tračane (Bugari), Njemce, Špance, Tatare, Bošnjake, Grke, Albance i Perzijance.Primož Trubar 1562. godine: "Izričem najdublju zahvalnost zemljama Anadoliji i Persiji i gradovima Istanbulu, Sofiji i Jedrenu.Dao Bog pa im na granice i pod zidine ne dolazili slavohlepni Bošnjaci s oslobodilačkim namjerama. Od ostalog će se valjda znati i sami sačuvati." Dubrovački pjesnik i dramatičar Junije Džono Palmotić (1607. - 1657.) opredijelio se za govor "susjednih Bošnjaka", ističući ljepotu tog govora, dalje u njegovoj pjesmi kaže: "od slavnijeh smo tebi Slava i od Bošnjaka mi poslani, po kijeh plodnoj teku strain bistra Drina, Sava i Drava.'',,Bulgar, Bošnjak, Hrvat bojni dizat će te do nebesi, i svi puci neizbrojni naš kojijem se jezik resi…”Zagrebački historičar Juraj Rattkay ( 1612.-1666) navodi sljedeće narode koji govore “Ilirskim”jezikom spominje i Bošnjake.1730. Andrija Kačić Miošić, “ Razgovor ugodni naroda slovinskoga” : “ Probudi se, Bosno, zemljo slavna,kojano si zaspala odavna,ter mi kaži bosanske junake,na oružju vitezove jake, neka mogu i njih zapjevati, čast i diku slavnoj Bosni dati! Ali Bosna lipo odgovara, Milovana ter žestoko kara: “Jer si, brižan starče, poludio, putujući pamet izgubio? Kad si pjevâ pjesme od junakâ, najveće si pjevâ od Bošnjakâ.”Dositej Obradović (1739. - 1811.) "Oni se zovu Turci dok Turci tom zemljom vladaju, a kada se pravi Turci vrate u svoj vilajet, Bošnjaci će ostati Bošnjaci i biće ono što su njihovi stari bili."Najčešća pominjanja Bošnjaka su u 19. stoljeću pa 1822. The Edinburgh GazetteerOr Geographical Dictionary : “ Stanovnici Bošnjaci su slavenskog porijekla i koriste najčišći dijalekt slavenskog jezika”Universal geography, Conrad Malte-Brun, 1828. godine: "Muslimani Konstantinopolja vele za Bosance da su nevjernici; oni vode porijeklo od ratnika sjevernjačke rase..." 1835. Ljudevit Gaj, “Naš narod” : “Bošnjaci živu izmeđ Drine, Vrbasa, Save, Salmacije i Hema, brojem 450.000 dijeleći se na islamski, to jest turski, i zatim na rimski i grčki vjerozakon."1836. The Penny Cyclopaedia of the Society for the Difussion of Useful Knowledge: “ Stanovnici su sastavljeni od Bošnjaka, rase slavenskog porijekla”.1843. M'Culloch's Universal Gazetteer : "Bošnjaci su slavenskog porijekla…”The athenaeum, J.Lection,1845. godine: "Bošnjaci pripadaju velikoj slavenskoj porodici…” The Edinburgh new philosophical journal, 1849. godine o Bugarima: "Sa svojim srodnicima Srbima, Bošnjacima i Hrvatima, oni čine porodicu koja je potpuno različita od Grka i Albanaca." 185o. “Europe past and present geography manual” ( O Bosni) : “ najvećim je dijelom naseljena Bošnjacima koji pripadaju slavenskom plemenu i koji su se tu doselili već u 9. stoljeću."Primjera ima još ali za kraj bi naveo kako su sebe Bošnjaci nazivali, od hrvatskog putopisca Matije Mažuranića 1839. godine: "kad se reče Bošnjaci: onda Muhamedovci samo sebe razumiu, a Krstjani su samo raja Bošnjačka, a drugačije Vlasi, Bošnjaci i Osmanlie, prem da su Muhamedovci i jedan i drugi,opet semrze strašno kao prava nebratja. - Bošnjak mrzi Osmanliu, jerbo kaže, da neima pod nebom gadnieg čoveka od Osmanlie: a Osmanlia kaže, da su Bošnjaci poturice, i da su gori od djaura; zato da jih treba davit."
Kao što je gore navedeno stanovnike srednjevjekovne Bosne činili su i Vlasi, to nikako nije pogrdan naziv. Radi je o romaniziranim starosjediocima Balkana, Vlasi su također heterogena skupina plemena ili naroda, dakle postoje razlike i između njih samih.Dolaskom Rimljana na ova područja u ranije doba oni su romanizirali dijelove tog starosjedilačkog stanovništva koji će se kasnije nazvati Wallachen, Wlachen, Vlachen, Wlachi ili na našem jeziku Vlasi.Ta plemena i narodi ovog područja su postepeno i stotinama godina dugo asimilirani u neke druge narode.Postoji više plemena ili naroda Vlaha a ovdje ćemo spomenuti one koji su postojali na području današnje Bosne i Hercegovine, a to su Vlasi koji su u doba srednjevjekovne Bosne i koji su uglavnom bili pravoslavni, Morlaci koji su u tom periodu bili u većem dijelu katolici dok u manjem dijeli pravoslavni.Morlaci su živjeli na području zapadne Hercegovine, zapadne Bosne i Dalmacije, zaleđa. Sa vremenom oni koji su bili katolici asimilirani su u Hrvate, dok oni koji su bili pravoslavni asimilirani su u Srbe.The new American cyclopaedia: a popular dictionary of general knowledge, Volume 3, 1859. godine o populaciji Bosne: “ 1852. govori o 145.000 Morlaka.Tu su i Bunjevci, godine 1701. senjski biskup Brajković spominje da u Pazarištu u Lici, narod sabire milodare za crkvu, pa to čine katolički Vlasi, koji još imaju naziv od starine, a taj je Bunjevci (Catholici Valachi, alias Bunievci). i koji potječu iz Hercegovine koji u 17.stoljeću iseljavaju u Dalmaciju a nakon toga i u Liku.Na kraju Bunjevci odlaze u Bačku i okolne regije, i dan danas ih smatraju Hrvatima ali to oni nisu.
Nešto oko uređenja ovog područja nakon pada Bosne pod Osmanlije. Bosanski pašaluk osnovan je 1580. godine dok je Bosanski sandžak osnovan nekih 116. godina ranije.Bosanski pašaluk su sačinjavali Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški, Požeški, Krčki ili Lički, Pakrački ili Cernički i Bihaćki sandžak, nešto kasnije Požeški sandžak je odvojen od Bosanskog pašaluka i pripojen novom Kanjinskom pašaluku,nakon 1683. godine i turskog poraza pod Bečom , Bosna je vraćena u svoje srednjovjekovne granice i izgubila sve sandžake u današnjoj Hrvatskoj. Primjetno je kako je Osmansko carstvo doživilo vrhunac i nakon toga je nastalo slabljenje, princ Eugen Savojski upada u Bosnu 1697, osvaja Sarajevo, nakon toga se dešavaju daljni upadi austrougara u Osmansko carstvo a samim tim i na teritoriju Bosne. Jedan takav napad je banjalučki boj iz 1737. godine.Godine 1689. nestaje Lički sandžak osim nekih istočnih dijelova Like uz rijeku Unu, dio muslimanskog i pravoslavnog stanovništva napušta Liku, sjevernu Dalmaciju i ostale krajeve, muslimansko stanovništvo koje je ostalo se sve pokrštava, po prvim popisima obitelji Like i Krbave iz 1696., 1701. i 1712. se vidi kako ti muslimani a na popisu izjašnjavani kao novokrstjani postaju Hrvati, na istom popisu se primjeti mal broj hrvatskih obitelji a malo veći bunjevačkih i vlaških obitelji.Slična se desilo i u Pakračkom i u Požeškom sandžaku koji pripadaju Habsburškoj monarhiji 1699. godine. I onda su Bosanski pašaluk do 1852. godine sačinavala četiri sandžaka, Bosanski, Hercegovački, Zvornički i Kliški.U Bosanskom pašaluku je bilo 1829. godine u svemu 39 kapetanija. Krajem 19. stoljeća dolazi do većeg slabljenja Osmanskog carstva, želja za rušenjem turske vlasti bila je osjetna kako u redovima kršćana, tako i muslimana, mnogi narodi se pripremaju za samostalnost ili autonomiju unutar Osmanskog carstva.Nakon što je sultan Mahmud drugi uveo reforme u kojima je povećao porez javilo se nezadovoljstvo širom regiona, 1828. izbio je rusko-osmanski rat, te su neki narodi uvidjeli priliku da izbore samostalnost ili autonomiju u Osmanskom carstvu. Nakon rusko-osmanskog rata, Osmanlije su se obavezale dati Srbiji autonomiju i pripojiti joj neke bosanske nahije, to i stalni ustupci Osmanlija prema kasnijoj Kneževini Srbiji, saznanje da ce Bosna zbog sticanja autonomije Srbije, Grčke i Albanije ostati izolirana, bili su razlog za borbu protiv reformi Osmanske vlasti, uz ovo treba napomenuti i trovanje Huseinovog brata od strane Dželaludin paše.Husejin kapetan se sa nekim drugim kapetanima okuplja u Tuzli, dogovara postavljanje uvjeta i okuplja vojsku sastavljenu od kršćana i muslimana Bosne koja kasnije kreće prema Travniku, tada nastaje ustanak za autonomiju, onda Hercegovci staju na stranu sultanove vojske i nakon nekoliko bitaka 4. juna 1832. se guši ustanak. Dvije godine kasnije Husejin umire u prognanstvu.Kao što je prije navedeno to Osmansko carstvo u propadanju je činilo ustupke Srbiji pa se desilo i to februara 1835. godine u Srbiji je donešen "Sretenjski Ustav" kojim je bila propisana zastava Srbije. Radoš Ljušić poznati srpski historičar ovako piše u knjizi ”Kneževina Srbija“:"Sretenjskim Ustavom Srbija je postala u pravleniju svom nezavisimo knjažestvo, pa je kao takva dobila zastavu i grb. Boja narodna srbska jeste otvoreno crvena, bela i čelikasto-ugasita (Srpska zastava je tada trebala biti kao zastava današnje Nizozemske). Međutim sultan nije odobrio ovu zastavu nego je izdao ferman kojim je propisao kako će da izgleda srpska zastava.“Piše Radoš Ljušić u istoj knjizi: "Ferman datiran decembra 1835. godine upućen je knezu i podunavskim vezirima, pašama, ajanima, vojvodama, kadijama i nadzornicima skela. On kaže da srpski narod ima pravo razvijati trobojnu zastavu na trgovačkim lađama koje mogu ploviti rekama i morem, u Carigrad dohodećim i tuda prolazećim“. Uz ferman, oni su dobili po jedan primerak zastave. Sada je zastava dobila nov raspored boja, za razliku od one koju je propisao Sretenjski ustav. Boje su bile vodoravno poređane: crvena, plava i bela."Osmanski sultan Mahmut II u fermanu zapisao je sljedeće: "Da se od visokog dževleta moga dade i srpskom narodu trobojnica barjak". Kako u nekim drugim stvarima postojali su neki srpski historičari koji su pokušali od toga svega da naprave konstrukciju pa Konstantin Babić navodi priču po kojoj je “jedna delegacija u vreme Karađorđa otišla u Rusiju po pomoć, a tada se tamo odigravala neka svečanost. Kada su prisutni pitali zašto i Srbi ne idu u svečanu povorku, oni su u brzini ušli i okrenuli zastavu naopako. Okupljeni građani su “primetili” da i Srbi imaju svoje obeležje.”, ali vjerovatno nije znao da je Rusija je najprije, do 1897, imala crno-narandžasto-bijelu zastavu. Tako da je ruska zastava iskopirana, srpska bi izgledala bijelo-narandžasto-crna.
U početku 19. stoljeća na našem području sve više je nacionalista, tako se rađaju i neke ideje. Jedan od njih je Ilija Garašanin koji je na nekih petnaestak strana kopirao čeha Zaha Františeka i 1844. godine napisao Načrtanije.Garašanin u Načrtaniju govori o propasti Osmanskog carstva i kako kneževina Srbija da izvuče korist od toga, Garašanin poredi Austrougare i Ruse te govori o priklanjanju rusima, njegov cilj je od kneževine Srbije napraviti veću državu na račun okolnih naroda jer se boji da Srbija kao mala i kao kneževina ne može opstati te postoji mogućnost da se razbije na još manje kneževine.U Načrtaniju govori o slanju špiuna u okolne zemlje koji bi pomno sve bilježili, o dovođenju pravoslavaca u Srbiju koje bi školovali tako da na područjima odakle dolaze šire svoju nacionalnu svijest, Garašanin smatra da je neophodno napisati i istoriju po kojoj su svi narodi Balkana Srbi pa kaže: "Na ovo djelo treba osobito vnimanije obratiti i istoriju dati napisati črez čoveka vrlo sposobnog i duboko pronicavajućeg.", pored Bugarske i ostalih zemalja on govori o Bosni i o potrebi obraćanja tada Bošnjaka u Srbe pa kaže: "...K ovome treba dakle uciniti da se Bosnjaci i ostali Slaveni obrate...". U tekstu Načrtanija on koristi riječ "Obratiti" a ne riječ "Sojedinjenje" koju koristi isto u Načrtaniju ali na jednom drugom mjestu. I tokom idućeg perioda im je pošlo za rukom obraćanje pravoslavnih u Bosni u Srbe preko nekih koji su među stanovništvom Bosne širili srpsku nacionalnu svijest, pa tako 1842. Jukić o Bosni govori: “Već su dvije godine, od kako se ja bavim među prostim narodom u Bosni, dobro motreći na sva ona, koja se toga naroda tiču; ja sam mnogo i mnogo putovo po Bosni; al' još nikad tamo ne čuh za srbski narod, niti za srbski jezik!..."Sa druge strane bosanski franjevci su kroz cijeli Srednji Vijek širili katolicizam među Bošnjacima bogumilske vjere,ali ne i hrvatstvo ali 1900. godine u Zagrebu je održan Hrvatski sve katolički sabor. U Zagreb je za tu prigodu doputovali su predstavnici iz Istre, Dalmacije, Bosne i Hercegovine te Slovenije. Na tom katoličkom saboru jedna od važnijih odluka je bila da su svi katolici na našim područjima Hrvati. Veliku ulogu u obraćanju bosanskih katolika u Hrvate je imao biskup Josip Juraj Strossmayer.Antun Radić 1899. godine:"Na dosta mjesta dovoljno i nehotice sam se uvjerio da je IME HRVATSKO po Bosni i Hercegovini seoskom svijetu POSVE NEPOZNATO."Tako, hrvatski historičar Tomislav Raukar kaže vrlo jasno: “U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, prije svega u njihovu nazivlju, nema izričitih potvrda o nazočnosti hrvatskoga stanovništva na području bosanske države.", fra Anto Knežević je ustvrdio povodom hrvatskog svojatanja bosanskih katolika da se oni “kao Bosanci imaju mnogo većim slavama ponositi nego kad bi bili Hrvati”.Nadalje, Ivan Franjo Jukić o granici između Bosne i Hrvatske: “ Ne samo inostrani pisatelji, već i hrvatski, radi bi protegnuti tursku Hrvatsku čak do obale Vrbasa…Svi ovi zavedeni su od Pavla Vitezovića, koji u djelu Bosna Captiva Tyrnaviae 1712. mudruje , govoreći, da Vrbas Bosnu od Hrvatske rastavlja, i da je Bosna nekada bila hrvatska strana. Ali, koliko je on u geografiji vješt bio, iz toga se vidi, što on Ključ rastavlja od Jajca na pet dana hoda, gdi samo ima deset sati; no ovomu se nije čuditi, budući da je učio od Porfirogenita ilirsku geografiju. Da mimoiđem stare zemljopisce, koji Bosnu zapadno od Une protežu, smao ću to napomenuti , da se iz poveljah kraljeva bosanskih granice najbolje mogu razaznati. Nada Klaić kaže: "….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća."Bitno je napomenuti šta je to od Konstantina Porfirogeneta De Administrando Imperio da zapravo i ne postoji, radi se o prepisima nekih 600 godina nakon Konstantina Porfirogeneta od kojih postoje 4 i koji su rađeni u istom stoljeću, da bi vam dočarali to je isto kad bi vi u sadašnje vrijeme prepisivali neki dokument iz perioda prije osmanskih osvajanja, tolika je vremenaska distanca. I šta je "prepis" bez originala, da li je toliko vjerodostojan, ako je postojao da li su ti pisari doslovno prepisivali tekst.Jako slična situacija je i sa ljetopisom Popa Dukljanina iako tu piše ( hrv. Redakcija): „ I pohitaše mnoge Bošnjane,…”, ne postoji original tog dokumenta, radi se o prepisima rađenim u 17. stoljeću dakle starim isto negdje do 600 godina, velika je to vremenska distanca i te prepise ni jedan ozbiljan istoričar neće uzeti za ozbiljno.Što je tiče Einhardovih anala i Ljudevitovom bježanju, ako je bježao iz Siska prema jugu spominje se mjesto Szereb a ne kod Srba, to da je pobjegao kod srba je jedan od češćih argumenata srpskih nacionalista. Zapravo Ljudevit kada je napuštao Sisak, vjerovatno je došao do rijeke Une i onda kada je išao u tok rijeke Une mogao je da dođe do utvrde Szereb čiji ostatci postoje u današnjoj Hrvatskoj u blizini sela Kunovac nekih petnaestak kilometara južno od izvora rijeke Une, i put u srednjem vijeku iz Slavonije ka Dalmaciji je prolazio kroz to mjesto. Eh ti toponimi.Pa i Nada Klaić kaže:" Svaka kombinacija u vezi s tim podatkom anala o Bosni koja bi tobože bila u vlasti Srba ne samo da je nategnuta nego i isključena." Još jedna konstrukcija na koju se hvataju neki nacionalistički srpski istoričari povelja Mateja Ninoslava a zapravo radi se od dodatku povelje između između Bošnjana i Dubrovčana, a dodatak ,koji dodatno reguliše neke stvari iz prve povelje, Ninoslav i njegovi časnici koji su označeni kao “ naši ljudi” su prva strana, Dubrovčani pod svojim Dubrovačkim imenom su druga strana, dok treća strana su zajedno Srbi i Vlasi za koje se donosi posebna odredba nakon što su potvrđena pravila između bosanske i dubrovačke vlasti.vidi se po dimenzijama spisa koje su veoma male širina od 21.6 cm i visina od 4 - 2.5 cm (u koso). kao i po ovoj rečenici: “A se pisah, imenom Desoje, gramatig Bana Ninoslava, velijega Bos’nskoga, tako vjerno kako-re u PRVIH (znači nadodaje na prvi dio)”! U tom dodatku se spominju Srbi i Vlasi, zapravo u nečemu što bi danas neki rekli aneks ugovora.I dodali bi još jedan primjer gdje se zapravo radi o prepisu dubrovačkog pisara, kada govorimo o povelji bana Stjepana drugog zapravo radi se o prepisu jednog od dubrovačkih pisara, a gotovo svi su bili Srbi iz Raške. Oni Bosnu svojataju zbog ovog dijela: "A tomuj su četiri povelje jednako : dvije latinsci i dvi srpsci" - srpski pisar je pisao na srpci kao i ostale dokumente u srednjevjekovnom Dubrovniku,da se radi o prepisu govori ovo: “A to je pisano pod gradom,pod Srebr’nikom” treba obratiti pažnju na "A to" i na svim srednjevjekovnim bosanskim dokumentima pisalo se Stjepan a ne Stefan, koje će se prvi put u Bosni pojaviti tek nakon Tvrtka. To su im jači argumenti u svojatanju Bosne a radi se o konstrukcijama ili nekim kasnijim prepisima.Prof. Dr. Darko Tanaskovic, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjastvu kao nazivu kojim se oznacava etnopolitička koncepcija, kaže da je "suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovnistvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, zive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime."
Rado bi mnogi prisvajali Bosnu, rado bi je i negirali, isto tako negirali bi nekad Bošnjane a danas Bošnjake kao narod. Ali neke stvari nisu najprije kod sebe uredili kao npr. ko je bio Tomislav. Da li je bio knez ili kralj, da li je bio krunjen, ako jeste kad i gdje, kada se prvi put spominje kao kralj, koje su to teritorije kojima je vladao.Sa druge strane malo se govori o Stefan Nemanja ili Simeun Mirotočivi kad mu je otac pobjegao u Duklju kako je bio kršten, Vukan Nemanjic i ostali. Koliko je Nemanjića bilo katolika, Da li je i jednog Nemanjića rodila Srpkinja, ko je majka Svetog Save. O tome da je kod Nemanjića bilo međusobnih ubojstava radi nekih pozicija ili interesa, davljenjem, slijepljenjem, progonom. Npr kralj Milutin ruši brata Dragutina sa prestolja.Sina Dragutinova naređuje da se ubije na najstrašnijim mukama, svoga sina Stevana Dečanskoga osljepljuje, dok Stevana Dečanskoga ubija njegov sin, udavljen. Kada govorimo o kasnijem vremenu Karađorđe je bio jako surov čovjek, ubio je i oca i brata a na majku je prosuo punu košnicu pčela. O takvim stvarima se ne govori.Treba napomenuti šta je bila Kosovska bitka, Kosovka bitka 1389, najviše je učestvolo Srba pod vodstvom srpskog kneza Lazara Hrebljanovića, manje bosanske vojske pod vodstvom Vlatka Vukovića Kosače, Hrvata pod vodstvom Ivana Paližne, nešto Mađara, Poljaka, Vlaha i Albanaca. Na drugoj strani turski sultan Murat prvi sa sinovima Jakubom i Bajazitom. Murat je bio star, skoro 70 godina, oko njegovog šatora prema istorijskim podatcima bila su vezana tri niza kamila i veći odred turske vojske. Kad je Bajazit vidio da pobjeđuju on je eliminisao i oca i brata. Za smrt svog oca okrivio je Srbe a brata je ubio zbog rivalstva za sultanski tron. E onda nastaje mit, ne postoji ni jedan povijesni dokaz da je Miloš Obilić postojao. Konstantin Filozof poznati biograf toga vremena koji je pisao biografiju Despota Stefana i koji detaljno opisuje to vrijeme ga ne spominje. Ni u stranim arhivama ne postoji ni jedan podatak o Milošu Obiliću, prvi put tek skoro dvijesto godina kasnije. Mit se proširio u Gorskom Vijencu. Sa druge strane sva krivca za poraz na Kosovu polju je svaljena na Vuka Brankovića, čovjeka koji se čitav život borio protiv Turaka. Imao je svoju državu sa mjestom vladanja u Vučitrnu. Oko 1397. je zarobljen od Turaka i zadavljen a kasnije je ukopan na Svetoj gori. Ako je Miloš Obilić bio plemić, valjda bi postojala neka povelja, bilo šta. Za njega se ne zna ništa, ni ko mu je bio otac, ni ko mu je bila majka, ni odakle je.Postoji više verzija, jedna je da je Bajazit ubio Murata. Druga, Murata je ubio mađarski plemić Miklos Kobilitz, pa ga Srbi prisvojili. Treca, Murat je ubijen u bitci,od ruke nepoznatog vojnika pa izmislili. Četvrta, Albanci tvrde da ga je ubio Albanac Bilas Kobila. Ašik paša je pola stoljeca kasnije pisao o toj Bajazitovoj izmišljotini i u tom pisanju ne spominje se nikakav Miloš Obilić. Ja bi volio vidjeti bilo kakav original, neku referencu koja bi ukazivala na to da je Miloš Obilić postojao. A toga jednostavno nema. Malo se govori o Milici, ženi kneza Lazara koja je svoju najstariju kćer Oliveru dala sultanu Bajazitu koji je njenom mužu Lazaru odrubio glavi, malo se govori i o bitci kod Nikopolja, ta bitka je nekoliko puta bila veća od one na Kosovu, ne spominje se zbog toga jer su se Srbi pod vodstvom Stefana Lazarevića borili na osmanskoj strani i tako pomogli širenju Osmanskog carstva ka zapadu.Ne spominje se ni Mara Branković ili Đurađ Branković koji je pomogao Osmanlijama u osvajanju Carigrada i o tome da je u tu bitku slao svoje konjenike i svoje rudare koji su kopali tunele ispod zidina Carigrada itd.Kao što sam napomenuo to 19. stoljeće označava pad Osmanskog carstva.
1878. na Berlinskom kongresu velike europske sile su dopustile Austro-Ugarskoj da uđe u Bosnu, bosanski otpor je na brzinu slomljen.Prvih nekoliko godina Bosnom vlada vojna Austrougarska uprava a nakon toga i civilna. U tom periodu pa sve do skoro drugog svjetskog rata Bošnjaci masovno iseljavaju iz Bosne. Poput Osmanskog carstva i Austrougarska je okupator Bosne, samo u modernije doba pa uz iskorištavanje bosanskih prirodnih resursa Austrougarska modernizuje Bosnu i Hercegovinu a posebno njenu infrastrukturu, dolazi do industralizacije Bosne koja je do tad bila feudalna.Kao i kod Osmanlija tako i kod Austrugara stanovnici Bosne i Hercegovine su morali ići u strane ratove za njih. 19. stoljeće je doživjelo procvat nacionalizma, šovinizma i rasizma, vrijeme pokušaja ekspanzija mnogih. U Bosni se javlja politička i neki kažu teroristička organizacija koja je uz pomoć Crne Ruke planirala izvršenje atentata na austrougarskog prijestolonaslijednika Franju Ferdinanda, u čemu su i uspjeli. Taj događaj je Austrougarskoj poslužio kao povod za rat protiv Srbije.Kasnije nastaje prvi svjetski rat. Stanovnici Bosne i Hercegovine svih religija su bili pripadnici Austrougarske vojske, te četiri Bošnjačke regimente su djelovale na ratištima u Galiciji, Soči, Piavi, Karpatima i na području Alpa.Kada bi govorili o kulturi u Bosni i Hercegovini onda bi rekli da je dolazilo do njenog razvoja za vrijeme Austrougarske. Ali bilo je i nekih negativnih stvari kao što je ukidanje Bosanskog jezika 1907. godine.
Bosanski jezik je južnoslavenski standardni jezik, najstariji riječnik ovih prostora je Bosansko-turski riječnik iz 1631 od Mehmed Hevaji Uskufija, Vuk Karadžić kada je kasnije pisao srpski rječnik iz bosanskog pisma Bosančice je preuzeo "ć" ili "đ".Navesti ću neke pomene bosanskog jezika kroz istoriju: Konstantin Filozof ( 14. - 15. vijek) u spisu "Skazanie izjavljeno o pismeneh" spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski.",3. jula 1436, mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku "bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu".,Isusovac Jakov Mikalja ( 1601.- 1654) u predgovoru "Blagu Jezika slovinskoga" iz 1649. želi kako kaže da uvrsti "najodabranije riječi i najljepše narječeje" dodajući da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši", i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu.,Italijanski Jezuit i lingvista Jakov Mikalja (1600.-1654.) je ustvrdio da je Bosanski jezik (la lingua Bosnese) najljepši među ilirskim tj. jugoslavenskim jezicima.,Dubrovački pisac i pjesnik Injacijo Gjorgji (1675-1737) zna za sljedeće slavenske jezike: Poljski, Ruski, Bohemski, Hrvatski, Bosanski i Dalmatinski. Mihajlo Radnić iz Baške je 1683. godine pisao na Slavensko-Bosanskom (jezik slovinsky bosansky),Pravoslavni svećenik M. Busović tražio je 1690. od pape vjerske tekstove na Ilirsko-Bosanskom jeziku (in lingua illirica bosnese),Fra Stipan Margitić daje u Mlecima 1701. djelo “Izpovid karstianska” a jezik je “Bosanski aliti ilirički”.1735. Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735, piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu "bosanskim jezikom",Alberto Fortis (1741-1803); 1774. u Veneciji u djelu "Viaggio in Dalmazia" objavio i u originalu i prevodu na italijanski - znamenitu bosansku baladu Hasanaginicu - jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlačkim i bosanskim itd.Može se nastaviti sa nekim primjerima iz 19. i 20. stoljeća, postoje mnoge knjige, časopisi svjedodžbe itd. pisane na Bosanskom jeziku ali neki ljudi kojima to ne odgovara i dalje taj jezik negiraju pa bih citirao: „Ubjeđenja su veći neprijatelji istine od laži“ (Fridrih Niče).
Prvi svjetski rat koji je potrajao više od četiri godine, odnio je sa sobom 10 milijuna vojnika i nebrojeno mnogo civila, svoj je kraj dočekao prije skoro sto godina potpisivanjem primirja, odnosno kapitulacijom Njemačke u francuskoj šumi Compiegne.Nakon njega došlo je do pomjeranja granica, nestanka nekih monarhija, stvaranja novih država itd. Na našem području nastaje kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije "prva" Jugoslavija. Neki to smatraju oslobođenjem dok po drugima se radi o okupaciji od naših komšija.To novo stanje je jako utjecalo na Bosnu i Hercegovinu a posebno na položaj Bošnjaka jer nakon te 1918. godine dolazi do velike agrarne reforme koja će najveće promjene u vlasništvu izazvati upravo u Bosni i Hercegovini.Oduzeto je ukupno 1.286.227 hektara poljoprivrednog i šumskog zemljišta, najvećim dijelom Bošnjacima. Dodijeljena 249.518 srpskoj obitelji, među kojima su bili i naseljenici, kolonizatori izvan Bosne i Hercegovine, a naročito "solunaši", njih negdje preko dvadeset hiljada.Ta agrarna reforma je utjecala na pomjeranje stanovništva pa kao za primjer navesti ću vam Lijevče polje poznato po "maršu smrti" na kojem je bilo naseljeno većinom Bošnjacima muslimanima, znači pored Banja Luke. Prema prvom popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini, za vrijeme Austro-Ugarske, 1879. godine, prema vjerskoj pripadnosti u gradu Banjaluci, Bošnjaci muslimani su bili apsolutna većina stanovništva od 67,71%.Zastupnik u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS dr. Stjepan Radić u svojim govorima i napisima odupirući se hegemoniji, između ostalog kritizirao je i način provođenja agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je nasilno oduzeta muslimanska zemlja. Zbog toga je radikalski zastupnik Puniša Racić izvršio zločin pucajući u hrvatske zastupnike u njihovim zastupničkim klupama, ubivši Pavla Radića i Đuru Basaričkog i ranivši Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Granđu, pa je dr. Starčević od zadobijenih rana kasnije preminuo.U glavnom taj period kao i oni predhodni su bili loši po Bošnjake koji kroz vremena okupacije nasilno gube i vlastito ime. 1939. godine dolazi do sporazuma Cvetković–Maček koji predviđa podjelu Bosne i Hercegovine između Hrvatske kao Banovine Hrvatske i Srbije.
Drugi svjetski rat, još veći i još brutalniji počinje 01.09.1939. godine napadom Njemačke na Poljsku. Njemci napadaju Jugoslaviju 06.04.1941. godine. Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske desilo se 10.04.1941. godine koja je bila marionetska država za vrijeme Drugog svjetskog rata.Pod njenu upravu došla je i Bosna i Hercegovina, treba priznati da su neki Bošnjaci podržavali tu zločinaču tvorevinu vjerovatno iz razloga odnosa bivše države spram njih, jedan dio Bošnjaka se pridružio antifašističkom pokretu Jugoslavije a treći dio se pridružio 13. ss brdskoj diviziji Handžar koja je bila aktivna na ovim područjima od 01.03.1943. godine.U drugom svjetskom ratu na području Nezavisne Države Hrvatske najveće žrtve su bili Srbi koji su stradali najviše od Ustaša zatim Nijemaca, Četnika itd., druge žrtve su bili Bošnjaci podrinja koji su stradali od Četnika.Dva zasjedanja ZAVNOBIH-a i dva zasjedanja AVNOJ-a su se desila na području Bosne i Hercegovine u kojima su donošene odluke poput: "Ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina." itd.Nakon drugog svjetskog rata unutar Jugoslavije dolazi domanjeg pomjeranja granica, kao i pripajanja nekih Italijanskih teritorija tadašnjoh Hrvatskoj i Sloveniji.
Drugi svjetski rat završava 02.08.1945. godine. Kod nas nastaje druga Jugoslavija koja se 29.11.1943. nazivala Demokratska Federativna Jugoslavija, zatim 29.11.1945. država se zove Federativna Narodna Republika Jugoslavija i na kraju od 07.04.1963. država se zove Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.SFRJ se sastojala od šest republika, dvije autonomne pokrajine, šest naroda i ostalih narodnosti. Što se tiče položaja Bošnjaka unutar Jugoslavije oni nisu imali zagarantirana prava kao i ostali narodi, naime kod izjašnjavanja oni se nisu smjeli izjašnjavati kao Bošnjaci. Popis iz 1948. godine im je nametnuo da se izjašnjavaju kao "Srbin-musliman", "Hrvat-musliman" ili "neopredjeljen-musliman", u popisu iz 1953. godine Bošnjaci su se izjašnjavali kao "nacionalno neopredjeljen", zatim u popisu iz 1961. godine svrstavani su u grupu "Jugosloveni", u popisu iz 1971. godine Bošnjaci se izjašnjavaju kao "Muslimana u smislu narodnosti" kao i u popisu iz 1981. godine. I u zadnje popisu iz 1991. godine pred ovaj zadnji rat kao "Muslimani".Takvo nametanje naziva jednom narodu dovelo je do krivog tumačenja broja stanovnika na tim popisima pa se govori o većim brojevima Srba i Hrvata što nije tačno, to bi demografi trebali znati. Bošnjaci su u to vrijeme znali za svoje ime, pisali suo tome ali ga nisu smjeli koristiti.1986.godine izlazi memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, poznat kao memorandum SANU, on se bavi srpskim pitanjem unutar SFRJ, na njega su jako utjecali dokumenti poput Načrtanija iz 1844. godine. U memorandumu SANU navodi se: " da granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati, spominje se ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda, upozorava se na jačanje protusrpskih snaga unutar SFRJ, i poziva se na potrebu za brzu i skoru akciju da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda."Pod utjecajem tog i nekih drugih dokumenata na prostoru Jugoslavije se ponovo budi nacionalizam koji će kasnije dovesti do krvavog rata. Primjetno je bilo nezadovoljstvo kod svih sa Jugoslavijom pred njen raspad.
Referendum o nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine od SFRJ održan je 29.02.1992. i 01.03.1992. godine na kojem je 64 do 67% od biračkog tijela izašlo na glasanje, a gotovo 98% je glasalo za nezavisnost. Prije toga je održan referndum u Sloveniji pa u Hrvatskoj.Rat u Sloveniji je počeo 27.06.1991. godine, bio je to kratak rat i sa malo žrtava u kojem je Slovenija izborila nezavisnost, nakon toga je počeo rat u Hrvatskoj 31.03.1991 i trajao je znatno duže, sa dosta više mrtvih, ranjenih i protjeranih, srušenih gradova. Grad Vukovar primjer tog strašnog rata. U Hrvatskoj rat završava Olujom 1995. godine i od 1996. do 1998. godine Hrvatska reintegrira svoje istočne dijelove uz obalu Dunava.Rat u Bosni je bio krvaviji od tih predhodnih ratova a i od onog kasnijeg na Kosovu. Rat u Bosni počeo je 01.04.1992. godine. Noviji podatci govore da je u ratu u Bosni i Hercegovini stradalo oko 95.000 stanovnika dok je raseljeno je oko 1,8 miliona. U tom ratu su se desili genocid, masovna ubistva, logori, mučenja, protjerivanja, silovanja, seksualna ropstva, prisilni radovi itd. Pored mnogih strašnih zločina, masovnih ubistava i logora genocid u Srebrenici je bio najgori. I on je kao takav i najpoznatiji.Po definiciji Genocid je neko od navedenih dijela počinjeno u NAMJERI da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao što je: ubijanje pripadnika skupine, nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine, namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje, prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu ilinametanje mjera sa namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine na jednom području. Namjera i većina djela u slučaju Srebrenice su dokazani. E sad oni što negiraju Genocid pomoću propagandne mašinerije umanjuju zlo koje je počinjeno, traže opravdanja za takva djelaili nam serviraju razne teorije zavjera nisu ni malo dobronamjerni. Ni jedan zločin nema opravdanja. Svaka žrtva treba da ima svoje ime, svaki zločinac treba da ima svoje ime. Kada to bude ostvareno ljudi će imati manje razloga da pravdaju neke svoje zlocine, ljudi će imati manje razloga da kolektivno krive druge.U tužbi Bosne i Hercegovine protiv tada Srbije i Crne gore u presudi od 26. Feb. 2007 Statement to the Press by H.E. Judge Rosalyn Higgins,President of the International Court of Justice: "The Court found that there was conclusive evidence that killings and acts causing serious bodily or mental harm targeting the Bosnian Muslims took place in Srebrenica in July 1995."Kao što neki negiraju genocid koji se desio tako isto kroz prošlost a i sad negiraju Bosnu i Bošnjake u njoj, Bosanski jezik i sve drugo bosansko.Mir i dobri odnosi su jako bitni, ako gledamo na ovo područje radi se o srodnim narodima sa kojima dijelimo ovaj zapadni Balkan. Samo Bošnjaci ne bi trebali dopustiti da se laže o njima, da se podmeće, da ih se negira ili prisvaja, niti trebaju nametati svoje nekom drugom.Gore navedene historijske činjenice su istinite, nisu nikakve izmišljotine a postoje još mnoge historijske činjenice koje potvrđuju Bosnu, Bošnjake i Bosanski jezik.
